Jedan od najdubljih problema savremene vjerske stvarnosti je kriza autoriteta i kredibiliteta onoga što se naziva “vjerskim elitama”.

Ova kriza ne proizlazi iz odbacivanja vjere, već iz iskrene brige da se vjera, a posebno Kur'an, više ne tretira kao društveno i središnje vlasništvo ljudi, već kao isključivo moralna osa. Kur'an, u suštini, nije objavljen klasi klerika, već cijeloj zajednici koja je pozvana da misli, razmišlja i djeluje.

Vjerski autoritet, koji je tradicionalno bio oličen u patrijarsima, danas se suočava s tri fundamentalne krize.

》Prvo, postoji kriza znanja. Značajan dio propovjednika ne posjeduje intelektualnu formaciju neophodnu za suočavanje s pitanjima modernog doba: odnos između religije i razuma, religije i države, etike i nauke, tradicije i promjena. Religijski diskurs često ostaje moralizirajući, emocionalan ili ritualan, bez hermeneutičke dubine i bez kritičke analize.

》Drugo, čak i tamo gdje postoji znanje, nedostaje infrastruktura. Ekonomsko siromaštvo i nedostatak ljudskih resursa pretvaraju naučnika u izolovanu figuru, bez mogućnosti za naučna istraživanja, ozbiljne publikacije ili izgradnju institucija. U islamskoj filozofiji, znanje nije samo individualni čin, već kolektivni proces koji zahtijeva materijalnu i institucionalnu podršku.

》Treće, dio vjerske elite pati od nedostatka (potpune) nezavisnosti. Ovisnost o udaljenim “strukturama” ili ideologijama za našu stvarnost iskrivljuje vjerski diskurs i udaljava ga od lokalne društvene stvarnosti. Kada se religijska misao uvozi bez kritičkog filtera, ona se pretvara u stranu ideologiju, a ne u živo kur'ansko vodstvo. Kao posljedica toga, vrlo mali broj religioznih ličnosti uspijeva biti zaista slobodan u mislima i odgovornosti.

Za razliku od ove slabosti, ekonomska elita koja se identificira kao religiozna doživjela je veliki razvoj od 90-ih. Ova elita je izgradila poslove, bogatstvo i materijalni uticaj. Međutim, problem leži u činjenici da ovaj razvoj nije bio praćen religijskom ili intelektualnom vizijom.

Ova elita dobro poznaje logiku tržišta, ali ne i logiku religije kao civilizacijskog projekta. Njegov vjerski doprinos se često svodi na sporadična dobročinstva, iftare ili milostinju, odvojeno od šire kulturne i obrazovne strategije. Bez vjerskog znanja i bez vizije, bogatstvo ostaje neutralno, ponekad čak i pasivno na deformaciju religije.

U islamskoj tradiciji, bogatstvo je uvijek bilo oruđe za izgradnju znanja, institucija i civilizacije. Danas nedostatak ove svijesti čini ekonomsku elitu više posmatračima nego stvarnim akterima u vjerskom životu.

Još jedan suštinski problem je slabost misaone elite. Vjerski intelektualci su malobrojni, fragmentirani i uglavnom individualni. Oni su odsutni iz javnog prostora kao organizirana i transformativna snaga.

Mi nemamo univerzitete koji proizvode stabilne vjerske elite, niti istraživačke centre koji grade kritičku islamsku misao, niti ozbiljne medije koji oblikuju javno mnijenje na održiv način. Strah od angažmana, organizacije ili konfrontacije s političkom i kulturnom moći sveo je religijsku misao na izolovane napore. Bez organizacije, misao ostaje slab glas; bez institucija, ideja umire sa pojedincem.

U ovom kontekstu, proročko upozorenje da će doći vrijeme kada će vjernika biti mnogo, ali bez stvarne težine u istoriji, poput morske pjene, poprima duboko značenje. Problem nije nedostatak religioznih ljudi, već nedostatak svijesti, znanja, hrabrosti i vizije.

Kada se religija svede na ritual, emocionalno dobročinstvo ili kulturni identitet, ona gubi svoju transformativnu moć. Kada se Kuran ne čita kao etički, društveni i intelektualni projekt, već samo kao ceremonijalni tekst, on prestaje biti vodič.

Kriza vjerske elite nije problem određene grupe, već odraz napuštene kolektivne odgovornosti. Bez obrazovane i nezavisne vjerske elite, bez ekonomske elite s duhovnom vizijom i bez organizirane intelektualne elite, religija ostaje na marginama društvenog života. Ozbiljno shvaćanje Kurana zahtijeva njegovo oslobađanje od monopola tumačenja, vraćanje znanja kao temelja i izgradnju institucija koje pretvaraju vjeru iz simbola u stvarnu civilizacijsku silu.

Izvor: prizrenpost