Za razliku od političkog povratka 2005., današnja stvarnost je mnogo oštrija i komplikovanija. Socijalistička vlada, iako duboko zaglibljena u korupciju, nije razjedinjena. Ono što ga drži na površini nije ideološka doktrina ili uvjerenje, već mreža konsolidiranih interesa koji se hrane moći i brane je po svaku cijenu. S druge strane, svijet oko nas se radikalno promijenio. Više od dvije decenije, međunarodni poredak se preoblikuje i demokratija, koliko god bila važna u diskursu, više nije jedini kriterij koji definira saveze. Prave odluke se donose u interesu snage, sigurnosti, energije i uticaja, i to je istina sa kojom se treba suočiti bez iluzija.

U ovoj novoj stvarnosti, albanska opozicija ne samo da je izgubila izbornu moć, već je postepeno izgubila i sposobnost komunikacije jezikom međunarodne politike. I dalje je vjerovala da su veze naslijeđene iz prošlosti, da su prijateljstva trajna i da su principi dovoljni za izgradnju podrške. Ali globalna politika ne funkcioniše tako. Savezi se grade svaki dan i održavaju se samo ako su korisni za obje strane.

Edi Rama je to shvatio vrlo rano. Na vlast je došao 2013. godine, iskoristivši ne samo iscrpljenost prethodne vlade, već i trenutak zahlađenja odnosa između Salija Berishe i Turske nakon glasanja u UN-u. Njegov odlazak u Ankaru, samo nekoliko dana prije izbora, nije bio slučajnost. Bio je to jasan signal da se vanjska politika pretvara u instrument moći. Od tog vremena Turska je konsolidirana kao jedan od glavnih stubova njegove podrške i to se događalo paralelno s izgradnjom transakcionih odnosa s drugim međunarodnim akterima.

U ovoj konfiguraciji, uloga Turske kao posredničkog mosta sa Sjedinjenim Državama postala je diplomatski konsolidirana činjenica. Ovu realnost je iskoristila vlast, dok je opozicija nastavila da se ponaša kao da međunarodna politika i dalje radi na ličnim simpatijama. Vrhunac ove prednosti došao je sa objavom lidera opozicije “non grata”, činom koji je bio ne samo lični udarac, već i psihološki šok za cijeli opozicioni tabor. Od tog dana opozicija je počela da čeka. Čekajući signale koji nikada nisu stigli, telefonske pozive koji nikada nisu upućeni i podršku koja je postojala samo u mašti.

Međutim, bilo bi nepravedno negirati važnu zaslugu opozicije: njeno insistiranje na demokratiji, pluralizmu i političkoj rotaciji. U stvarnosti u kojoj je moć sve više centralizovana i zasnovana na klijentelističkim interesima, ovo insistiranje ima stvarnu vrednost i ostaje neophodno za albansko društvo. Ali demokratija, u današnjem svijetu, ne opstaje samo na principima. Potrebna je strateška artikulacija i diplomatska hrabrost.

U tome je najveća slabost opozicije. Ona je oklijevala da jasno govori o osovini Izrael-Ujedinjeni Arapski Emirati, koja je postala jedan od glavnih stubova političke podrške Edija Rame. Mora se jasno reći da ove države u potpunosti imaju pravo da vrše politički i ekonomski uticaj. Problem nisu oni, već činjenica da opozicija nije izgradila kontra-narativ. Umjesto da artikulira alternativnu osovinu, izabrala je šutnju.

U stvarnosti, opozicija mora shvatiti da njen put prolazi kroz drugu orbitu: Tursku, Katar i Englesku, države koje djeluju u različitoj konfiguraciji utjecaja i koje zapravo pregovaraju s Trumpovom administracijom. Ovo nije ideološki izbor, već strateška nužnost. U tom kontekstu, korektan i otvoren poziv iz ljubaznosti predsjedniku Erdoganu ne bi bio čin slabosti, već politička razboritost. U diplomatiji, oprost nije kapitulacija; to je sredstvo da se povrati pozicija i ponovo otvore kanali koji su zatvoreni zbog ponosa ili pogrešne kalkulacije.

Naravno, nijedna međunarodna strategija ne zamjenjuje unutrašnje odgovornosti opozicije: organizaciju, vodstvo, povjerenje javnosti i političku koheziju. Ali bez funkcionalne međunarodne osovine, čak i najjača opozicija na terenu ostaje izolovana. Evropa – Njemačka, Italija i Grčka – ostaje još uvijek neiskorišćen prostor, gdje je nedostatak ozbiljne komunikacije ostavio opoziciju bez stvarne težine.

Danas albanska opozicija govori o demokratiji u svijetu koji govori o moći. Govori o pravdi u sistemu koji pregovara o interesima. I ovo odvajanje od stvarnosti nije samo strateška greška; to je egzistencijalni rizik. Ako opozicija hitno ne prepravi svoju mapu saveza i ne prilagodi diskurs stvarnom svijetu, neće samo izgubiti izbore. Izgubiće relevantnost. Jer njegova krhkost ne proizlazi iz nedostatka volje, već iz nedostatka orijentacije. A u današnjoj politici izgubiti orijentaciju znači biti trajno van igre.

Izvor: prizrenpost