Nema drugog sistema kao što je obrazovni u Albaniji, 35 godina na putu ka demokratiji, koji je tako teško oštećen, uništen i uništen. Produkcija koja izlazi danas je gora od one od prije pet godina, koja je bila gora od one prije pet godina, a time i do sedam puta “gora”. Hoćemo li računati proizvodnju nakon pet ili deset godina, ili kako danas obično mislimo, svako za sebe?! Nema gore službe za državu, njenu budućnost, od partijskih „reforma“, individualnih, samozadovoljnih, inventivnih, a tim više prepuštajući ih neznalicama ili otkupljenima, što se više puta dogodilo.

Obrazovanje više nije hobi; to je vanredna situacija u zemlji! I potreban je nacionalni dogovor, bez obzira na lične probleme koje svaki akter i javni faktor ima u zemlji. Korupcija, kriminal, neznanje, idiotizam, maskenbal, pljačka, sitničavost, neobrazovanost…imaju zajednički imenitelj: slabo obrazovanje. Niko, ma koliko bio visoko u hijerarhiji ili društvenoj ljestvici, ne može pobjeći od propadanja, ako ne i od njegovog mirisa. Neko će biti pogođen, on, ona, deca ili rođaci. Niko ih ne može uvjeriti da svi njihovi rođaci žive van Albanije. Strategija obrazovanja treba da bude duboka, široka i dugoročna, uključujući i predškolsku, u kojoj umjesto borbi djecu treba učiti empatiji, ljubavi i ljubaznosti. Nedostatak obrazovanja, još gore uništeno obrazovanje, ne rađa ništa osim mentalnog ropstva, ekonomskog ropstva, političkog ropstva, ropstva neznanja, ali i smiješnog patriotizma, uništavanja porodice, uništavanja vjere, uništavanja morala, uništavanja vrlina koje održavaju jedno društvo; a iznad svega, ne treba zaboraviti da se ljubav prema domovini rađa u školama, a ne na stadionima. Svjedoci smo da 35 godina prolazi vrlo brzo.

Izvor: prizrenpost