Svaki put kada na Zapadu izbije veliki moralni skandal, vraća se stara debata: da li se svi tretiraju isto kada je u pitanju veza između kriminala i vjerskog identiteta? Slučaj Jeffreyja Epsteina čini ovo pitanje posebno akutnim. Ne samo zbog razmjera zločina, već i zbog načina na koji su prijavljeni.

Postavimo jednostavnu hipotezu: šta bi se dogodilo da je musliman? Koliko često bi se njegova religija spominjala u naslovima, analizama i TV debatama? Da li bi se na njega gledalo kao na pojedinca ili kao predstavnika čitavog svijeta vjere?

Mnogi medijski kritičari primjećuju da u praksi Epsteinova vjerska pripadnost nije bila tema. Nije bilo pokušaja povezivanja zločina sa judaizmom, nisu se pojavile teorije o “religioznoj kulturi”, nije bilo poziva na teološku reformu. I u principu je to tačno: greške su lične.

Međutim, kontroverza nastaje kada se vidi da se ovaj princip ne poštuje uvijek sa istom posljedicom.

U drugim slučajevima, posebno kada su počinioci muslimani, vjerski identitet često dolazi do izražaja. Jedna osoba može lako postati test za prirodu čitave religije. Od individualne akcije, brzo se prelazi na kulturnu generalizaciju, na pitanja o svetim tekstovima, na naracije o integraciji, radikalizmu ili sukobu civilizacija.

Ova logika ne pogađa samo počinitelje zločina. Čak i javne ličnosti koje nisu počinile prekršaj mogu se suočiti sa istim smanjenjem. Slučaj američkog političara Zohrana Mamdanija često se navodi kao primjer: debata o njemu prešla je s političke agende na činjenicu da je musliman. On nije čitan kao kandidat, već kao nosilac većeg kulturnog problema.

Ovdje se postavlja suštinsko pitanje: zašto se jedan tretira kao pojedinac, a drugi kao predstavnik?

Dio odgovora je vezan za istoriju. Nakon holokausta, postoji razumljiva osjetljivost na bilo koji jezik koji bi mogao zvučati kao kolektivna optužnica Jevreja. Mediji pokušavaju – s pravom – da ne skliznu u pristrasnosti koje su proizvele tragedije.

Ali ako je princip ispravan, trebao bi se primjenjivati ​​na sve. Inače, etička briga za jednu grupu doživljava se kao nedostatak pravde za drugu.

Kontakt postaje još očigledniji u izvještavanju o ratovima. Mnogi mediji pažljivo izbjegavaju formulacije koje bi pripisivale djelovanje države ili vlade svim Jevrejima – i to je moralno ispravno. Ali isti oprez se ne pojavljuje uvijek kada je nasilje povezano sa muslimanskim počiniocima; tamo je religiozna generalizacija često lakša.

Tako se stvara utisak drugačijeg mjernog štapa.

Ako treba insistirati na jednoj stvari, to je ovo: niko ne predstavlja cijelu religiju kroz vlastiti zločin. Ni rabin, ni imam, ni svećenik, ni političar. Ekstremisti predstavljaju svoje ideologije, a ne milione vjernika koji žive drugačije.

Ovaj standard nije relativizacija krivice. Naprotiv, to je jedini način da se odgovornost zadrži tamo gdje pripada, prema pojedincu i prema konkretnim strukturama moći.

Na kraju ostaje jednostavan izbor: ili je zločin odvojen od religije za sve, ili se mora prihvatiti da se koriste dvostruki standardi. Selektivni moral može izgledati korisno kratkoročno, ali na duge staze proizvodi ljutnju, nepovjerenje i polarizaciju.

Mediji koji žele biti pošteni moraju biti dosljedni. U suprotnom, od čuvara istine, rizikuje da se pretvori u proizvođača predrasuda.

Izvor: prizrenpost