Nedjelja, 9 Augusta 2026

Protesti koje danas vidimo u Albaniji uključuju nešto više od ljutnje trenutka. Oni odražavaju fundamentalno pitanje: kome pripada teritorija i ko odlučuje o njenoj budućnosti?
Ako ovaj politički trenutak sagledamo kroz prizmu Carla Schmitta i njegove knjige Zemlja i more, ovi protesti nisu samo povezani s određenim investicijskim projektom ili odmaralištem. Oni predstavljaju širi sukob između dva različita načina razumijevanja i organizacije svijeta: kopna i mora.
Prema Schmittu, ljudska historija je često bila oblikovana sukobom između kopna i mora. Zemlja simbolizira red, granice, identitet, zajednicu i sjećanje. More uključuje kretanje, trgovinu, kapital, globalne mreže i stalne promjene. Kopno zahtijeva stabilnost, dok more zahtijeva cirkulaciju.
U današnjoj Albaniji ovaj sukob je jasno vidljiv duž obale.
S jedne strane, postoji poticaj za ekonomski razvoj, prema kojem bi Albanija trebala iskoristiti svoj obalni potencijal za privlačenje investicija, turizma i kapitala. Sa ove tačke gledišta, obala nije samo prekrasan krajolik; to je ekonomski motor sa neiskorišćenim potencijalom. More postaje način povezivanja sa svijetom.
S druge strane, postoji perspektiva kopna: teritorija nije samo ekonomsko dobro, već dio kolektivnog sjećanja, lokalnog identiteta i javnog interesa. Mnogi demonstranti su zabrinuti zbog više od jednog građevinskog projekta. Njihova najdublja zabrinutost je da li se odluke o javnim prostorima oduzimaju zajednicama u ruke političke moći i velikih investitora.
Možda upravo tu leži srž protesta.
Schmitt uvodi ključni koncept: nomos, poredak koji nastaje kada društvo odlučuje kako se zemljište dijeli i koristi. On tvrdi da u svakoj eri najvažniji sukobi nastaju kada se ovaj poredak promijeni. Kada ljudi osjete da se način na koji razumiju svoju teritoriju mijenja bez njihovog pristanka, javlja se otpor.
Možda to objašnjava zašto današnji protesti izgledaju intenzivniji od pukih tehničkih debata. Diskusija se ne odnosi samo na investicije ili zaštitu životne sredine. Vezano je za način na koji mala zemlja poput Albanije zamišlja svoju budućnost: kao prostor koji pažljivo balansira razvoj i očuvanje teritorije, ili kao teritorij koji se potpuno otvara globalnoj logici kapitala i turizma.
To ne znači da razvoj i zaštita teritorije moraju biti u sukobu. Naprotiv, glavno je pitanje postoji li model koji može uravnotežiti i jedno i drugo: razvijati se bez gubljenja osjećaja pripadnosti i napredovati bez pretvaranja teritorije u robu lišenu historije i sjećanja.
Na kraju krajeva, protesti u Albaniji su vezani za više od jednog projekta. Oni se dotiču šire ideje: šta znači posjedovati i upravljati vlastitom teritorijom u globaliziranom svijetu.
Ovdje, kopno i more postaju više od djela političke istorije. Služi kao alat za razumijevanje izazova današnje Albanije.
Sukob koji Schmitt opisuje odvija se na nekoliko nivoa. Dok nam pomaže da shvatimo zašto teritorija postaje uzrok političkih sporova, Pierre Bourdieu nam omogućava da vidimo još jednu dimenziju iste bitke: borbu za definiranje značenja teritorije. Schmitt govori o teritoriji kao političkom poretku; Bourdieu se fokusira na teritoriju kao objekt simboličke moći.
Ne odvijaju se svi politički sukobi oko kontrole zemlje ili resursa. Neki se razvijaju na dubljem nivou: na desnici da definišu značenja koja oblikuju identitet društva. Ko definiše šta je razvoj? Ko odlučuje šta predstavlja javni interes? Ko ima moć da predstavi viziju budućnosti kao racionalnu i poželjnu?
Ova pitanja nadilaze konkretne projekte ili sukobe trenutka i pomažu da se razumiju neke od najintenzivnijih debata koje se danas vode u Albaniji.
Da bi se razumjela ova napetost, posebno su ideje Pierrea Bourdieua, posebno one razvijene u njegovom djelu Oluminating State. Za njega najveće istorijsko dostignuće države nije u upotrebi sile, već u kontroli smisla. Država postaje istinski moćna kada uspije nametnuti okvire kroz koje društvo razumije i tumači stvarnost. On definiše šta se smatra javnim interesom, šta se naziva razvojem, šta se shvata kao napredak i koje vizije budućnosti dobijaju legitimitet.
Iz ove perspektive, protesti u Albaniji oko teritorije, investicija i javnih prostora nisu samo sporovi oko konkretnih projekata. Oni predstavljaju dublji sukob oko autoriteta da oblikuje samu društvenu stvarnost. U njihovom središtu leži temeljno pitanje: ko ima legitimno pravo da određuje javni interes i razvoj?
Prema Bourdieuu, država ne vlada samo fizičkom silom, kako je tvrdio Max Weber. Ona također vlada kroz simboličku moć: sposobnost da se nametnu načini razmišljanja koji su prihvaćeni kao prirodni i univerzalni. Upravo to daje državi veliki uticaj. On ne samo da primorava; on ubeđuje. On ne vlada sam; ono proizvodi značenje.
Kroz ovo sočivo, debate o teritoriji nadilaze pitanja vlasništva, ulaganja ili razvojnih planova. One se odnose na način na koji se sama teritorija shvata i definiše.
Kada javne institucije govore o strateškim investicijama, ekonomskom rastu, modernizaciji, zapošljavanju i razvoju turizma, one ne opisuju samo postojeću realnost. Oni grade određenu percepciju stvarnosti. Po Bourdieuovom mišljenju, država koristi svoju simboličku moć definiranjem legitimnih kategorija tumačenja.
Termini kao što su “razvoj”, “javni interes”, “privatno vlasništvo”, “modernizacija” ili “strateška imovina” nikada nisu potpuno neutralni. To su političke kategorije koje se pojavljuju kao tehničke kategorije. Njihova moć leži u sposobnosti da sakriju svoju političku prirodu i da se predstave kao objektivne interpretacije stvarnosti.
Bourdieu također napominje da je jedna od glavnih funkcija države univerzalizacija partikularnih interesa. Država može određeni politički izbor predstaviti kao opšti interes. Ovo ne znači nužno nepoštenje; pokazuje kako funkcioniše državna vlast, proizvodeći definicije koje traže univerzalno važenje.
S jedne strane, postoji zvanični narativ, koji predstavlja transformacije teritorije kao neophodne za razvoj i nacionalni interes. S druge strane, tu su građani, aktivisti i lokalne zajednice, koji dovode u pitanje ne samo konkretan projekat, već i način na koji je sam problem definiran.
Na taj način protesti nisu samo reakcija na odluku. Oni predstavljaju pokušaj osporavanja kontrole države nad proizvodnjom značenja. Sukob nije ograničen na zemljište; takođe uključuje kategorije kroz koje se govori o zemlji. Prije nego što se fizički krajolik promijeni, simbolički krajolik se već promijenio.
Plaža se više ne predstavlja kao javni prostor, ekosistem ili dio kolektivnog naslijeđa, već kao ekonomski potencijal. Prirodno područje postaje „dobro“. Politički projekat se predstavlja kao tehnička potreba. Javna rasprava je svedena na pitanje stručnosti.
Ovdje dolazi do izražaja Bourdieuov koncept simboličkog nasilja: ne direktno nametanje silom, već nametanje načina razmišljanja koji postojeći odnosi moći čine normalnim, prirodnim i neupitnim.
Stoga, kada građani protestuju, oni se ne protive samo administrativnoj odluci ili građevinskom projektu, već se protive administrativnom projektu. Oni se protive određenom načinu organizovanja stvarnosti. Oni osporavaju tvrdnju da postoji samo jedan legitiman način da se govori o budućnosti.
Stoga, glavno pitanje koje postavljaju ovi protesti nije da li je projekat ekonomski održiv. Pitanje je fundamentalnije: ko ima ovlasti da određuje javni interes?
Bourdieuova perspektiva nas poziva da preispitamo samu demokratiju. Demokratija nije samo takmičenje između političkih ideja. To je također takmičenje između različitih načina imenovanja i tumačenja svijeta. Predstavlja borbu za pravo na određivanje značenja riječi koje organiziraju kolektivni život.
Ono što danas vidimo je sukob između simboličke kontrole države i nastojanja građana da povrate pravo da sami definiraju stvarnost. To nije samo spor oko zemljišta; to je rasprava o tome ko ima pravo ispričati priču o toj zemlji, definirati njenu funkciju i odlučiti kakva se budućnost smatra poželjnom.
Na kraju, Schmitt i Bourdieu ne nude kontradiktorna, već komplementarna objašnjenja. Schmitt nam pomaže da razumijemo sukob oko teritorije i poredak koji ga organizira. Bourdieu nam pomaže da shvatimo bitku oko značenja koja legitimiraju taj poredak. U današnjim protestima ove dvije dimenzije su isprepletene. Građani se protive ne samo transformaciji teritorije, već i načinu na koji se ta transformacija naziva razvojem, javnim interesom ili nacionalnom nuždom.
Dakle, prava bitka nije vezana samo za ono što će se graditi. Vezano je za pitanje ko ima pravo da odlučuje šta se smatra razvojem, ko definiše javni interes i koji glasovi imaju autoritet da oblikuju našu zajedničku budućnost.
Izvor: prizrenpost




