Tekst Bena Blushija o Manastirskom kongresu služi više kao ideološki sukob s islamom nego kao iskrena historijska refleksija. Umjesto da oda počast najvećem danu albanskog jedinstva, on ga koristi kao odskočnu dasku za proizvodnju podjela, stvarajući narativ u kojem se muslimani predstavljaju kao prepreka civilizaciji i albanskosti. Ovakav pristup je nepravedan, neistinit i siromašan argumentima.

Prvo, njegova tvrdnja da je Albanija razbijena jer su se Albanci “pridružili Otomanskom carstvu” je naivna ideja koja ne stoji ni teoretski ni istorijski. Da je tako, onda bi Albanci danas bili među najujedinjenijim narodima na Balkanu, jer su pet vekova bili među najjačim stubovima osmanske uprave i vojske. Ako Mehmet Ali-paša iz Egipta, Ali-paša Tepelena i stotine albanskih vezira i komandanata nisu postali Grci ili Turci, to nije bilo zahvaljujući inspiraciji Bena Blusha, već zahvaljujući identitetu koji je prirodno opstao unutar multinacionalnog carstva. Albanci su raskidani iz sasvim drugih razloga: naši susedi su imali države, vojske, diplomatiju i podršku velikih sila, dok su Albanci u 20. vek ušli bez države, bez vojske i bez međunarodnih prijatelja. Naša odluka je stavljena za stol vlasti, a ne u albanske džamije.

Drugo, Blushi Manastirski kongres prikazuje kao duel “muslimana i zapada”, kao da su muslimanske patriote nekakvo čudovište koje je trebalo pobijediti. Ovo je mračno iskrivljavanje istine. Muslimani su u Kongresu glasali za latinično pismo ne zato što su se odjednom protivili islamu, već zato što su bili Albanci i što su voljeli Albaniju. Bez njihovog glasa, koji je bio brojčana većina, latinica nikada ne bi prošla. Činjenica da Blushi s lakoćom previđa nekoga ko se boji stvarnosti.

Treće, tvrdnja da “da pobijede islamisti, Albanija ne bi imala književnost, umjetnost i kulturu” je čisti apsurd. Ako je islam degradirao kulturu i jezik, zašto onda nismo postali Grci, Srbi ili Turci? Kako se objašnjava da je upravo albansko muslimansko stanovništvo, seljaci i građani, sačuvali svoj jezik bolje od ostalih etničkih zajednica u Carstvu? Kako je moguće da je albanski jezik ostao živ pet vekova i da ga nije apsorbovala nijedna druga dominantna kultura? To se dogodilo jer islam nije bio neprijatelj albanskog identiteta. Naprotiv, albanska zajednica i viški hodžalari postali su društveni sloj koji je sačuvao tradiciju, jezik i etničku svijest. Bez ovog sloja ne bi bilo ni latinice, ni nacionalne renesanse, ni nezavisnosti.

Četvrto, teza da su Albanci zbog religije percipirani kao “mali Turci” je još jedna manipulacija. Albanci su doživljavani kao deo Carstva zbog svog političkog, a ne verskog statusa. Bugari, Rumuni, Bosanci, Sirijci i Arapi su također bili unutar Carstva, ali ih niko nije tretirao kao “male Turke”. Blushi koristi religiju kao politički argument jer nema hrabrosti analizirati geopolitičku stvarnost. Iako je lakše okriviti islam nego priznati da su nas velike sile podijelile zbog svojih interesa, a ne zbog vjere Albanaca.

Peto, jezik kojim svoje sunarodnike opisuje kao “jadne muslimane” nije jezik istorije, već predrasuda. To je jezik čovjeka koji se bori protiv ličnog duha, a ne svađe. Narodna religija nije bijeda; sramota je kada ponižavate svoj narod da bi podržao isprazni narativ.

Tvrdoglava činjenica je sledeća: Manastirski kongres je bio pobeda svih Albanaca: muslimana, katolika i pravoslavaca. Latinica je postala stvarnost jer ju je muslimanska većina prihvatila sa zrelošću i vizijom. Bez ovog konsenzusa, ni Kongres ne bi imao smisla, niti bi Blushi danas imao abecedu za pisanje protiv islama.

Stoga, prije nego što islamu pripišemo krivicu historije, barem mu odajte priznanje koje zaslužuje. Islam koji je stoljećima štitio jezik, koji je sačuvao identitet, koji je doprinio latiničnom pismu i koji je bio nepokolebljivi dio renesanse i nezavisnosti. Da nas je islam zbrisao, ne bi bilo ni Albanije, ni jezika, ni kongresa u Manastiru ni platforme koju bi Blushi koristio da zalije blato dio svog naroda.

Ovo je istina i to je jače od bilo koje njegove ideološke predrasude.

Izvor: prizrenpost