Kako se zemlja kreće ka evroatlantskim integracijama, javna debata se često gubi među teorijama o stranim uticajima. Ali iza pobune mladih kriju se istinski društveni zahtjevi koji zahtijevaju pažnju, rješenja i odgovornost.

Albanija se danas nalazi u dubokom paradoksu. Kako je zemlja domaćin velikih događaja, poput NATO samita, i ima za cilj članstvo u Evropskoj uniji, naš javni prostor se puni uvezenim teorijama zavjere. Od mračnih komora interneta do televizijskih debata, kruži mješavina alt-right (QAnon) narativa u američkom stilu, geopolitičke paranoje i izmišljene vjerske panike. Ovaj fenomen uzima kao taoca prirodnu želju za građanskom odgovornošću.

Ova klima ne ostaje samo na nivou javne rasprave, već se odražava i na način na koji se protesti i simboli tumače u javnom prostoru. Simptomi ovog trovanja se pojavljuju sve jasnije. Nedavno, na protestima pod nazivom “Flamingo revolucija”, uklanjanje izraelske zastave u Tirani predstavlja neprihvatljiv čin. Ova akcija je, začudo, ostala neriješena i bez ikakve institucionalne reakcije. To krši albansku tradiciju gostoprimstva i tolerancije. Ovakvi događaji podsjećaju i na sukobe prije nekoliko godina oko turske zastave u hidroelektrani u Mirditi. Ove epizode svjedoče o ranjenom društvu, koje, obuzeto strahom od dominacije, emotivno reagira na svaki strani simbol. Na taj se način pažnja skreće sa stvarnih problema – korupcija, nedostatak meritokratije i nejednakosti – kako bi se fokusirali na imaginarne geopolitičke neprijatelje.

Upravo na tom terenu ispunjenom neizvjesnošću i emocijama grade se politički narativi. Da još jednom objasnim neupućenima pravu geopolitiku: da, Iran može narušiti interese zemlje članice NATO-a i kandidata za Evropsku uniju. Ali to može učiniti kroz hibridni rat, kampanje dezinformacija i asimetrične sajber napade. Tvrdnje da Teheran ima kapacitet da fizički destabilizuje Albaniju ili da potakne hiljade Albanaca na masovne proteste su nategnuti scenariji i nemaju ubedljivu osnovu. Ovaj pristup teži razvodnjavanju čistog građanskog duha tražeći uzroke izvan granica zemlje. Štaviše, stvara nepotrebnu sliku krhke Albanije pred njenim evroatlantskim partnerima.

Ali konspirativni narativi se ne zaustavljaju samo na geopolitici. Proširuju se i na vjersko polje. Neki bezbednosni analitičari, koji vrlo malo znaju o pitanjima religije i njihovom odnosu prema bezbednosti, nastavljaju da grade lažni „politički islam“. Tvrde da mlade vjernike džamije tjeraju na radikalne revolucije. Ova tvrdnja predstavlja uvredu za albansku muslimansku zajednicu i protivrečna je istorijskim činjenicama. Albanija je bila među zemljama koje su najmanje pogođene vjerskim radikalizmom u Evropi i nije priznala nijedan teroristički akt sa vjerskim motivom tokom perioda pluralizma. Sve takve insinuacije pothranjuju nepotrebnu klimu islamofobije i predrasuda.

Ako se ova ideološka tumačenja ostave po strani, postaje mnogo jasnije šta je pravi izvor nezadovoljstva. Ono što tjera mlade i srednju klasu na proteste nije neka vjerska dogma ili neka strana agenda. Ovi pokreti proizilaze iz neispunjenih društvenih zahtjeva: nedostatak meritokratije, ekonomske nejednakosti, pitanja vlasništva i potrebe za većom transparentnošću. Ovim protestima pridružuju se vjernici i nevjernici, katolici i muslimani, ateisti i agnostici. Ne spaja ih nikakva ideologija, već iste brige za budućnost.

Upravo iz tog razloga ovu građansku energiju ne treba gledati kao prijetnju, već kao priliku. Novi urbani horizont i intenzivan razvoj često stvaraju osjećaj nepovezanosti između velikih investicionih planova i interesa lokalnih zajednica. Međutim, kroz ovaj pokret Albanija pokazuje Evropi da ima živu, kritičnu i aktivnu omladinu. Ova energija, ako se pravilno usmjeri, može poslužiti kao katalizator za dublje reforme i novu političku kulturu.

Međutim, bilo kojoj građanskoj energiji je potrebna i politička razboritost. Da bi ovaj pokret postao ozbiljna alternativa, mora se distancirati od radikalne retorike i slogana za imaginarne revolucije. Ne živimo u Francuskoj u 18. veku. Sistem se ne menja preko noći; reformiše se kroz dijalog, institucije i uspostavljanje jednakih pravila za sve.

Na kraju krajeva, ovo je i test koji Albanija mora proći u ovom istorijskom trenutku. U Kur'anu se kaže: “Zar među vama nema mudraca?” Ovo pitanje danas zvuči kao poziv da se odbace teorije zavere i da se usredsredimo na stvarne probleme društva. Demokratija se ne gradi na strahovima i pretpostavkama, već na transparentnosti, vladavini prava i odgovornosti. Na sreću, zdrava i razumna većina Albanaca razume ovu istinu.

Izvor: prizrenpost