Kako će Brexit utjecati na vjerske slobode u Velikoj Britaniji?

brexit

Britanski glasači su 23. juna 2016. godine odlučili da Velika Britanija (UK) treba napustiti Evropsku uniju (EU). Velika Britanija je jedna od zemalja osnivača EU i bila je članica u zadnje 4 decenije, perioda u kojem se i EU značajno promijenila.

Tokom kampanje prije referenduma vođene su žustre debate o ekonomiji, vanjskoj politici, sigurnosti, ustavnom ustrojstvu, ali i o implikacijama za ljudska prava u Velikoj Britaniji. Postavlja se vrlo aktuelno pitanje, a to je kakve imlikacije će izazvati Brexit na ostvarivanje prava na slobodu vjere u Velikoj Britaniji.

Šta je sa Evropskim sudom za ljudska prava?

Smatram vrlo važnim kao prvo naznačiti razliku između Evropske unije (i njenog Suda pravde) sa Vijećem Evrope i Evropskim sudom za ljudska prava sa sjedištem u Strazburu koji primjenjuje Evropsku konvenciju o ljudskim pravima (EKLJP).Evropska konvencija je sporazum nezavisan od EU.Evropska konvencija obavezuje47 zemalja članica Vijeća Evrope (uključujući i svih 28 zemalja članica EU) i pruža zaštitu brojnim ljudskim pravima, kao što je pravo na život, zabranu mučenja, slobodu izražavanja, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, slobodu vjere i tako dalje.Većinaprava u EKLJP se primjenjuju u Velikoj Britaniji na osnovu Zakona o ljudskim pravima (Humane Rights Act-HRA), a ne zato što su dio prava EU.

Nakon izlaska iz EU, građani Velike Britanije će i dalje biti u mogućnosti podnositi apelacije Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, jer ovaj sud nije dio EU.

Iako Velika Britanija napušta EU, Velika Britanija će nastaviti da finansira Vijeće Evrope. Vijeće Evrope ima drugačije zakonodavno tijelo od EU ​​i drugačiju administrativnu strukturu. Napuštanje EU ne utječe na status Velike Britanije u Vijeću Evrope i Evropski sud za ljudska prava će ostati na raspolaganju građanima Velike Britanije i nakon izlaska iz EU.

To ne znači, naravno, da EU nema nikakve veze sa ljudskim pravima.Postoji vrlo značajna Povelja o temeljnim pravima (Charter of Fundamental Rights) koja je na snazi ​​od 2009. godine i koja sadrži većinu prava sadržanihu EKLJP i uključuje niz dodatnih prava.Povelja o temeljnim pravima je u prvom reduobavezujuće za EU i njene institucije i na taj način ograničava njihovu sposobnost da donosi zakone ilizaključuje međunarodne ugovore. Pored toga, prava navedena u Povelji o temeljnim pravima su sadržana i u Zakonu o ljudskim pravima (HRA) koji se primjenjuje u Velikoj Britaniji. S obzirom da se Povelja o temeljnim pravima primjenjuje samo u ograničenim okolnostima,ona nudi slabiju zaštitu nego što to pruža Zakon o ljudskim pravima (HRA).

Druga oblast zaštite ljudskih prava na koju se odnosi regulativa EU su svakako odluke o zabrani diskriminacije. Postoje brojne direktive EU o zabrani diskriminacije (uglavnom zabrana diskriminacije na radnom mjestu, ali sve više i zabrana diskriminacije u prometu dobara i usluga) na temelju rase, spola, seksualne orijentacije, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, i starosti. Međutim, sve ove odredbe su takođe uključene u nacionalni UK Zakon o ravnopravnosti iz 2010. god. (Equality Act 2010).

Visok stepen zaštite slobode vjere

Prema tome, glavni izvori zaštite ljudskih prava, koje proizlaze iz članstva u EU, već su uključeni u nacionalno (domaće) zakonodavstvo u Velikoj Britaniji ili u Evropskoj konvenciji koja će i dalje ostati na snazi uprkos Brexitu. Povelja o temeljnim pravima neće biti na snazi, ali su sva prava iz Povelje već uključena u Evropsku konvenciju. Kao što sam istakao, obaveze Velike Britanije po osnovu Evropske konvencije neće biti promijenjene. Direktive EU o zabrani diskriminacije će najvjerovatnije biti stavljene van snage, ali na snazi ostaje Zakon o ravnopravnosti iz 2010. god., koji sadrži iste ili slične odredbe. Također je jasno da će se Zakon o ljudskim pravima i dalje primjenjivati, osim ako Parlament Velike Britanije ne odluči drugačije.

Moram ovdje istaći da je Veliku Britaniju i prije krasio visok stepen zaštite slobode vjere što je u određenoj mjeri bolja situacija nego u nekim drugim članicama EU, kao što su Francuska i Njemačka. Ovaj visok stepen zaštite slobode vjere je prozilazio iz domaćeg pravosuđa i domaće sudske prakse, a ne iz regulative EU. Drugim riječima, glasači prilikom odlučivanja za ili protiv izlaska iz EU, ako su se rukovodili pitanjem slobode vjere, nisu imali posebne razloge za ostanak u EU. To je u određenoj mjeri sigurno utjecalo na konačnu odluku o Brexitu.

Etiketa: , , ,