S jedne strane, tragična priča o Drugom svjetskom ratu, as druge, najteža misija koju je čovjek ikada poduzeo na moru.

Na dnu zaljeva Subic, na Filipinima, leži potopljeni japanski brod iz Drugog svjetskog rata. U njemu nije bilo nikakvog blaga, ali je mnogima njegov sadržaj izuzetno vrijedan. Zato je odlučeno da se “oporavi”, iako su uslovi izuzetno teški i decenijama se niko nije odlučio za to.

“Oryoku Maru”, naziv je potonuo brod, krije jedno od najmračnijih poglavlja sukoba na Pacifiku. Bio je to zaista pakleni brod koji je postao groblje stotina američkih ratnih zarobljenika. Njihovi ostaci, koji se nalaze na dnu više od 80 godina, blago su koje je mobilisalo hiljade ljudi da ih povrate i isporuče svojim najmilijima.

Brod je napustio Manilu 13. decembra 1944. noseći oko 1.600 američkih ratnih zarobljenika. Većina njih je već preživjela užasne uslove i više od dvije godine zatočeništva na Filipinima. Ovi ljudi nisu imali posla sa običnim brodom. Bili su nagurani u štale, bez vazduha, vode ili dovoljno prostora za sjedenje. Otvori su zatvoreni, temperatura je porasla na nepodnošljive nivoe, a sanitarni uslovi su se urušili za nekoliko sati. Preživjeli su kasnije opisali zatvorenike koji su se onesvijestili od gušenja i žeđi, a mnogi su čak i pili vlastiti urin kako bi preživjeli. Sistem ventilacije, koji je radio dok je brod prevozio konje, sada je bio onemogućen.

Paklenom brodu, naravno, dali su ime sami zatvorenici. Japanci su koristili ukupno više od 130 trgovačkih brodova za transport ratnih zarobljenika i prisilnog rada širom Azije. Većina njih nije imala nikakve oznake koje bi upućivale da prevoze zarobljenike, što ih čini legitimnim vojnim ciljevima za američke avione i podmornice. Hiljade zarobljenika ubijeno je ne samo u nehumanim uslovima života, već i u napadima samih saveznika, koji nisu znali ko je u njihovim štalama.

Upravo to se dogodilo “Oryoku Maruu”. Samo dan nakon što je isplovila, američki avioni su uočili brod i napali ga, pogrešno ga smatrajući drugim japanskim nosačem. Bombe i pucnjave izazvale su veliku štetu. U štalama je zavladala panika. Oni koji su uspjeli da se popnu na palubu kako bi pokušali da se spasu bili su u mnogim slučajevima upucani od strane japanskih stražara. Brod je napušten jer je potonuo u vodama zaliva Subić 15. decembra 1944. Više od 250 zarobljenika je poginulo ili u bombardovanju ili pokušaju da se domogne obale. Tragedija, međutim, nije tu završila. Oni koji su preživjeli nisu pušteni. Japanci su ih ponovo uhvatili i jednog po jednog prebacivali u Japan. Od otprilike 1.600 ljudi koji su se ukrcali na Oryoku Maru, samo oko 400 je bilo živo kada se rat završio nekoliko mjeseci kasnije.

Decenijama je olupina ostala praktično netaknuta. Iako leži na relativno maloj dubini, trup broda se gotovo u potpunosti srušio. Metalni dijelovi su deformisani, štale su ispunjene blatom, a vidljivost je izuzetno ograničena. Svako ronjenje nosi ozbiljne rizike, jer čak i najmanji pokret može uzrokovati urušavanje dijelova olupine. Ova realnost objašnjava zašto je bilo potrebno više od osamdeset godina da se započne najveća operacija oporavka ikada iz ove zemlje.

Misiju vodi Računovodstvena agencija za ratne zarobljenike/MIA (DPAA), agencija američkog Ministarstva obrane odgovorna za lociranje i identifikaciju pripadnika američkih službi koji se još vode kao nestali iz svih ratova. Pripreme su trajale skoro deceniju, dok su istoričari, arheolozi, antropolozi i ronioci proučavali arhive, planove brodova i stare dokaze, pre nego što je utvrđeno da je oporavak sada tehnički izvodljiv.

Prva velika operacija počela je u februaru 2026. i završila se pre nekoliko dana. Specijalizirani ronioci američke mornarice radili su kroz iskrivljeni čelik olupine. Koristili su tehnologiju 3D mapiranja, specijalne alate za rezanje metala i sisteme za usisavanje blata. Svaki pronađeni predmet tretira se kao moguća identifikacijska zagonetka. Dugme, čizma sa urezanim inicijalima, metalna identifikaciona narukvica ili čak mala ljudska kost mogu biti deo koji nedostaje u slagalici staroj osam decenija. Američka vlada nije objavila troškove operacije, koja se smatra višegodišnjim projektom i dio je ukupnog budžeta DPAA. Međutim, procjenjuje se da je to jedna od najsloženijih i najskupljih podvodnih operacija oporavka ikada poduzetih. Kombinira vojnu tehnologiju, podvodnu arheologiju i modernu forenziku.

Operacija je nesumnjivo i emocionalno nabijena, ispunjavajući obećanje koje još uvijek vezuje američku vojsku: nijedan vojnik ne bi trebao zauvijek ostati nestao. Za porodice izgubljenih u mračnim skladišnim prostorima, svaki zaron je prilika da zatvore bolan ciklus koji je započeo prije 80 godina. /tesheshi.com/

Izvor: prizrenpost