“Kada se na sastanku Jug(Srb)oslavenskog odbora i predstavnika srpske vlade 1916. godine u Nici, u Francuskoj, raspravljalo o sudbini Muslimana u Bosni i Hercegovini, predstavnik srpske vlade Stojan Protić je rekao:

Stojan Protić: Pustite to nama. Mi imamo rješenje za Bosnu.

Kakvo rješenje, gospodine Protiću? upitao je sa zanimanjem dr.Trumbić, hrvatski predsjednik Jugoslavenskog odbora.

Stojan Protić: Kad naša vojska pređe preko Drine, dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da pređu na vjeru svojih pređa. One, koji se ne žele pokrstiti, poklat ćemo kao u Srbiji.

Nastalo je čuđenje i vrlo neugodna tišina. Trumbićevi prsti počeli su se tresti. Da sakrije uzbuđenje, pritiskao je neke dokumente na stolu.

Da li ste vi ozbiljni, gospodine Protiću? upitao je.

Stojan Protić: Vrlo sam ozbiljan, gospodine Trumbiću. U Bosni mi s Turcima nećemo postupati na evropski način, nego na naš.”

Pokušaj pripajanja Bosne i Hercegovine Srbiji 1918. godine

U prevrtničkim i burnim vremenima Prvog svjetskog rata (1914 – 1918) Srbija je užurbano i očajnički radila na procesu priključenja teritorije Bosne i Hercegovine Srbiji, ali na način da to izgleda kao da BiH sama to želi. Banja Luka postaje centar takvih aktivnosti. U tom periodu sve se više pojavljuje i problem banditizma, terora, pljačke i ubistava nesrpskog stanovništva Banja Luke. Kao centar velikog broja srpskog življa, ne obazirući se na Sarajevo i Zagreb, politički sloj Banja Luke je težio neposrednom pripajanju ovog dijela Bosne Srbiji. Odbori Narodnog vijeća nastojali su da se afirmiraju kao pravi i jedini organi vlasti: vršili su hapšenja, pretresanja stanovništva, smjenu činovnika i dr. Ovakve pojave ipak nisu bile karakteristične za cijelo područje BiH. One su najdrastičnije bile na prostoru Bosanske krajine, posebno na području Banja Luke i šire okolice. Odbijao je bilo kakve naredne iz Sarajeva i tvrdio je da je u Banja Luci osnovana “država u državi”, kreirajući time put za konačno priključenje Srbiji.

Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba ostvario je kontakt sa srpskom vojskom, odnosno komandom 2. armije, putem specijalne delegacije upućene u Višegrad, gdje su stigle srpske jedinice 4. novembra 1918. godine. Narodno vijeće je preko linija austrougarske vojske, koja je bila pred slomom, uputilo delegaciju srpskoj vojsci na Drini. Delegacija se sastala sa komandantom 2. armije, vojvodom Stepom Stepanovićem, u malom mjestu Vardište u blizini Višegrada. U dokumentaciji Vrhovne komande srpske vojske iz 6. novembra, vojvoda Stepanović, navodi kako su predstavnici Narodnog vijeća SHS za BiH tražili da se austrijske trupe u povlačenju na terenu od Foče do Kotora ne kreću preko BiH, već preko Italije, da se u BiH ne upućuju komitske čete i da srpska vlada pruži pomoć BiH u novcu za održavanje željeznica i administracije. I drugom dokumentu vojvoda je naglasio da srpska vlada mora pomoći Narodnom vijeću kako bi došlo do što skorijeg “sjedinjenja sa maticom Srbijom”. Vrhovna komanda srpske vojske je tada uputila delegaciju sa misijom ujedinjenja Bosne sa Srbijom, kao dio vojno – političkog plana najviših vojnih i političkih krugova Srbije. Za privremeno organizovanu vlast u BiH, ovaj čin je okarakterisan kao način i put za izlazak iz teškoća s kojim su se susretali na svakom koraku. Stanovništvo BiH je smatralo da će dolazak srpske vojske, koja je tada okarakterisana kao disciplinovana armija, onemogućiti pljačku i anarhiju koja je zavladala u periodu nakon rata. Međutim, ovakav čin proizveo je još teži položaj u kojem se našla BiH, pod hegemonijom srpske elite u periodu nakon Prvog svjetskog rata.

Izvor: Ivan Meštrović – “Sjećanje na političke ljude i događaje” str.161